Nakon gotovo dvadeset godina povremenih i prekinutih pregovora, EU i Indija finalizirale su jedan od najambicioznijih sporazuma o slobodnoj trgovini (FTA) u posljednjem desetljeću, otvarajući međusobna tržišta uz zaštitu osjetljivih sektora. Iako se koristi očekuju postupno, sporazum već sada otvara opipljive mogućnosti za robu, usluge i ulaganja na obje strane.
Ključni podaci:
- 97%: razina carinske otvorenosti na obje strane
- 50%: američke carine koje se primjenjuju na indijsku robu od 2025.… do novog trgovinskog sporazuma SAD–Indija najavljenog u veljači
- 144: broj pod-sektora usluga obuhvaćenih sporazumom
Dvadeset godina čekanja na strateški zaokret
Nakon gotovo dva desetljeća pregovora, koji su od 2007. bili više puta prekinuti, Europska unija i Indija konačno su uspjele zaključiti sporazum o slobodnoj trgovini iznimnog opsega. Razgovori su godinama bili blokirani oko pristupa tržištu automobila, poljoprivrede i mliječnih proizvoda, prije nego što su ponovno pokrenuti 2022. i naglo ubrzani 2025. Ulog je velik: zajedno, EU i Indija čine gotovo četvrtinu svjetskog BDP-a i trećinu međunarodne trgovine. Cilj sporazuma je strukturirati i osigurati već ubrzani rast trgovinski odnos — EU je najveći indijski trgovinski partner od 2006.
Sporazum o masovnom otvaranju u napetom geopolitčkom okruženju
Sporazum uspostavlja dosad nezabilježenu razinu trgovinske otvorenosti: EU liberalizira 97% svojih carinskih linija za indijski izvoz — od čega 91% odmah, dok Indija postupno smanjuje carine na više od 97% europskog uvoza, uz ključne pomake u području usluga, intelektualnog vlasništva i strateških sektora, unatoč zadržanim zaštitama za automobilsku industriju, poljoprivredu i čelik.
Njegovo sklapanje odgovor je na nestabilno geopolitčko okruženje: od 2025. SAD primjenjuje kumulativne carine od 50% na indijski izvoz, djelomični gubitak GSP statusa oslabio je indijski pristup tržištu EU, a New Delhi traži stabilniji okvir. Za EU je ovaj sporazum dio strategije diversifikacije, trgovinske autonomije i reafirmacije slobodne trgovine u uvjetima globalnih napetosti.
Ovaj sporazum predstavlja prekretnicu za europsko i indijsko gospodarstvo: redefinira pristup tržištu, osigurava ključne vrijednosne lance te prvi put u dva desetljeća stvara trgovinski okvir otporan na geopolitičke šokove.
Markus Kuger, Coface ekonomist za Njemačku.
Ambiciozan sporazum, ali i dalje prisutni strukturni rizici
Iako sporazum snažno otvara tržišta, donosi i značajne rizike koji bi mogli ublažiti njegove ekonomske učinke.
Ekonomski i sektorski rizici
U ključnim sektorima, poput automobilske industrije, smanjenje indijskih carina — s 70–110% na 10% — predstavlja stvarno otvaranje tržišta, ali nedovoljno za prevladavanje strukturnih ograničenja tržišta: dominacija motocikala i skutera (80% prodaje), niska stopa posjedovanja automobila, visoka koncentracija lokalnih proizvođača, kvote ograničene na 250.000 vozila godišnje za europski izvoz.
U sektorima metala i kemikalija, indijski proizvođači i dalje će biti izloženi najstrožim europskim standardima, osobito mehanizmu prilagodbe ugljika na granicama (CBAM), čija primjena može generirati dodatne troškove od preko 200 € po toni za određene vrste čelika. EU planira osigurati 500 milijuna eura za potporu dekarbonizaciji u Indiji, no taj iznos neće biti dovoljan za potpuno ublažavanje novih regulatornih opterećenja.
Rizici povezani s globalnom potražnjom
U sektoru tekstila i odjeće, koristi od pristupa tržištu EU bez carina mogle bi biti ograničene zbog i dalje slabe europske potražnje te konkurencije dobavljača koji zadržavaju povlašteni pristup do 2029. (posebno Bangladeš).
Politički i provedbeni rizici
Presedan sa sporazumom EU–Mercosur, koji je i dalje blokiran, pokazuje da sporazum može ostati suspendiran unatoč političkom potpisu. Iako je sporazum EU–Indija manje izložen riziku zbog izostanka osjetljivih poljoprivrednih proizvoda, politički zastoj i dalje se ne može u potpunosti isključiti. Na indijskoj strani rizici su manji, ali paralelne mjere — poput poboljšanja poslovnih viza — ovise o državama članicama i možda neće biti brzo provedene, što može uzrokovati zastoje i napetosti.
Vremenski rizici
Opseg koristi značajno će ovisiti o dinamici provedbe: u više sektora, smanjenje carina bit će raspoređeno kroz 5 do 7 godina, a u nekima i dulje (plastika). To predstavlja rizik razočaranja za europske kompanije koje bi stvarne koristi mogle vidjeti tek dugoročno, dok se pojedini regulatorni zahtjevi primjenjuju odmah.
