Bliži li se kraju "paradoks insolventnosti"?

Za razliku od prošlogodišnjih nada usred euforije postpandemijskog uspona, makroekonomski izgledi za 2023. su, u najmanju ruku, sumorni. U tom kontekstu, trebamo li očekivati sveopći porast potraživanja i nesolventnosti poduzeća? Jean-Christophe Caffet, glavni ekonomist grupe, odgovara na ta pitanja.

Kako se ekonomske prilike mijenjaju u 2023.  godini?

2022. godina završila je posebno loše, daleko od očekivanja iz prošle godine usred euforije postpandemijskog rasta. Suprotno tome, makroekonomski izgledi za 2023. izgledaju u najmanju ruku sumorno. Većina rizika koji su identificirani potkrijepljeni su, što izaziva zabrinutost oko još jedne loše godine za globalno gospodarstvo, posebno za Europu, gdje je gospodarstvo već u zastoju, a inflacija još uvijek doseže nove visine.
 
Središnje banke, koje žele izbjeći ponavljanje scenarija iz 1970-ih, krenule su u ciklus monetarnog stezanja. Tome će, tvrde oni, doći kraj tek kada se cijene stabiliziraju - iako bi makroekonomski danak mogla biti nova recesija.
 
Razdoblja obilježena strožim financijskim uvjetima - osobito kada su ovako velika - gotovo uvijek imaju utjecaja na potraživanja. A posebno ako se kombiniraju s drugim čimbenicima koji opterećuju profitabilnost poduzeća, kao što je danas slučaj sa strmim porastom (ili stalnim visokim razinama) cijena resursa i roba, posebno energije i, moguće u budućnosti, plaće. Godišnji pregovori koji se vode u kontekstu pune zaposlenosti i često dvoznamenkaste inflacije ostavljaju malo mjesta sumnji: troškovi plaća znatno će porasti sljedeće godine, uz (naravno) jasne razlike između zemalja i poslovnih sektora. Osim toga, kamate će biti osjetno veće, a pristup bankovnom kreditu ograničeniji. Istodobno, novčani tokovi poduzeća završavaju godinu u mnogo nepovoljnijem položaju nego na početku - posebno u energetski najintenzivnijim područjima proizvodnog sektora.

Treba li u takvim uvjetima očekivati porast insolventnosti poduzeća?

"Paradoks" nesolventnosti proizašao iz pandemije Covida-19 trebao bi nestati iz dva ključna razloga. Prvi se odnosi na državnu intervenciju, koja je sada pod puno većim pritiskom nego prije dvije godine zbog povratka inflacije i sukobljenih ciljeva s monetarnom politikom. Dok je proračunska potpora uvedena tijekom pandemije iznosila preko 10 bodova BDP-a u najnaprednijim gospodarstvima, zemlje u Europi - s izuzetkom Njemačke - sada su opreznije u potrošnji. Mjere za rješavanje energetske krize ("tarifni štitovi" itd.) kreću se oko 3 boda BDP-a. Drugim riječima, pristup "bez obzira na cijenu" koji su usvojile vlade sada je očito iza nas. Drugi razlog odnosi se na suštinsku prirodu aktualne krize, koja se dijametralno razlikuje od zdravstvene krize: pandemija Covida-19 bila je više-manje privremeni šok koji je ugasio gotovo sve varijabilne troškove tvrtki. S druge strane, sadašnja kriza više je trajni šok koji dovodi do povećanja troškova na svim poljima koje država ne može u cijelosti snositi.
 
U takvim uvjetima teško je ne predvidjeti strmoglavi porast insolventnosti poduzeća u sljedećim tromjesečjima. Proces normalizacije također je započeo u mnogim zemljama, poput Francuske, gdje je porastao za oko 50% u prvih deset mjeseci ove godine - prvenstveno u sektoru transporta, distribucije i poljoprivredno-prehrambenog sektora. Vjerojatno bi bilo pretjerano reći da postoji opasnost od naglih povećanja nesolventnosti i, iskreno govoreći, potpunog "plimnog vala", kako su nagađali neki komentatori: prvo, javna tijela pažljivo prate o situaciji; i, drugo, čini se da se mogućnost racionalizacije energije smanjuje u vrlo kratkom roku. Ipak, 2023. trebala bi signalizirati neku vrstu (re)konvergencije mikro i makroekonomije.
 
 
Pročitajte cijeli članak u La lettre du Trésorier da biste saznali više o predviđanjima za 2023. godinu