Održivost afričkog duga ponovno u središtu pozornosti

Još od pandemije, a posebno od ruske invazije na Ukrajinu, mnogo se pažnje posvećuje Africi. Ovi šokovi i njihove posljedice - prepreke protoku ljudi i robe, skokovite cijene energije i hrane i pooštravanje monetarne politike - razotkrili su, pogoršali ili iznijeli u prvi plan strukturne slabosti afričkih gospodarstava. U tom smislu, glavne značajke su prezaduženost i neadekvatna sigurnost hrane – uključujući ekonomske, političke i socijalne posljedice.
 
U 2020., prvoj godini pandemije Covida-19, afrički gospodarski rast usporio je zbog oštrog pada cijena roba i doznaka, kao i kolapsa turizma u mnogim zemljama. Općenito, recesiji su uvelike pridonijele stalne prepreke vanjskoj i unutarnjoj mobilnosti ljudi i dobara, kao i neorganiziran međunarodni i domaći transportni sustav.
 
Tome su se pridodali i učinci rata u Ukrajini, koji su ponekad u kombinaciji s učincima pandemije udvostručili posljedice. Problemi u opskrbi žitaricama, naftom i gnojivima, zajedno s vrtoglavim skokom cijena goriva, naštetili su financijskoj situaciji afričkih država, posebice u uvjetima globalnog zaoštravanja monetarne politike i rasta vrijednosti američkog dolara. Pritisci na sirovine potaknuli su inflaciju, koja je znatno pridonijela neadekvatnoj sigurnosti hrane i dovela do društvenih i političkih nemira.
 
Posljedica toga je pogoršanje fiskalnog i tekućeg računa. Ovi su problemi naštetili glavnim gospodarstvima kontinenta, koja su prije bila snažna i istaknuli slabosti u njihovim modelima rasta. Velika ovisnost tih gospodarstava o uvozu (hrana, energija, poluproizvodi i oprema), oslanjanje na obilno i jeftino financiranje te niski fiskalni prihodi uvelike su pridonijeli ovim poteškoćama.
 
Broj slučajeva zaduženosti, odnosno rizik od prezaduženosti, porastao je diljem cijelog kontinenta, što čini više od polovice svih slučajeva u svijetu. Unatoč usvajanju zajedničkog okvira G20 za rješavanje duga 2020. godine, rješavanje duga afričkog kontinenta komplicira se sve većim brojem vjerovnika za pregovaračkim stolom od 2000., posebice dolaskom Kine, vlasnika obveznica i globalnih trgovačkih subjekata. Kako bi smanjile svoj valutni rizik, neke su vlade pokušale izdati dužničke instrumente u vlastitoj valuti, ali taj potez nije imao učinka jer su ulagači zahtijevali veće prinose kako bi nadoknadili svoj tečajni rizik.
 
Ova situacija je prisilila vlade da se obrate MMF-u i drugim multilateralnim tijelima i - u najboljem slučaju - dobiju financiranje po povoljnim uvjetima, a u nekim slučajevima da pristanu na restrukturiranje duga. U zamjenu za pomoć MMF-a i drugih, vlade moraju provoditi strože ekonomske politike koje štete rastu, pogoršavaju problem troškova života i istovremeno ograničavaju uvoz. Afrički građani ponekad su na ovaj ekonomski pad odgovarali prosvjedima (često nasilnim) i državnim udarima, kao i poticanjem na pobunu i kriminalne radnje.