Dana 27. srpnja 2025., Donald Trump i Ursula von der Leyen najavili su sporazum kojim se uvodi osnovna carinska stopa od 15% na većinu europskih proizvoda koji ulaze u Sjedinjene Američke Države. Ovaj neuravnotežen kompromis izbjegava najgori scenarij, ali dodatno slabi konkurentnost Europe.
Stopa od 15% primjenjivala bi se na oko 70% izvoza iz EU-a u SAD. Kompromis izbjegava prijetnju carine od 30% koju je u početku najavio američki predsjednik, ali je i dalje znatno iznad stope od 1,2% koja je bila na snazi 2024. godine. EU se također obvezala uložiti 600 milijardi dolara u SAD te kupiti američke energetske proizvode u vrijednosti od 750 milijardi dolara tijekom tri godine – obveze čija se izvedivost dovodi u pitanje.
Europa je jednako dobro, ako ne i bolje, pozicionirana od svojih konkurenata
Unatoč neuravnoteženosti, ovaj sporazum stavlja EU u relativno povlašten položaj. Samo Ujedinjeno Kraljevstvo uživa povoljniji tretman, dok će Japan također biti suočen s carinom od 15%, Indonezija i Filipini s 19%, a Vijetnam s 20%. Za zemlje bez sporazuma – Kanadu, Meksiko, Južnu Koreju i Brazil – Trump prijeti carinama od 25% do 50%.
Ova „hijerarhizacija“ američkih trgovinskih partnera potvrđuje strategiju bilateralnih pregovora Trumpove administracije, koja daje prednost odnosima moći između dviju strana nad multilateralnim sporazumima.
Europske tvrtke suočene s izazovom konkurentnosti
Učinak na europske tvrtke bit će posebno težak u nekoliko ključnih sektora. Industrija čelika i dalje je podložna carini od 50%, dok se automobilska, kemijska i strojarska industrija sada suočavaju s carinom od 15%. Za automobilski sektor, koji je već oslabljen kineskom konkurencijom, ova carina predstavlja dodatni hendikep na ključnom američkom tržištu.
Izazov je dodatno otežan činjenicom da je euro od siječnja ojačao za 13% u odnosu na dolar, što dodatno pogoršava gubitak cjenovne konkurentnosti. Procjena ekonomskog učinka ovih carina uvelike ovisi o pretpostavkama o tome tko će snositi teret povećanih troškova kroz cijeli lanac vrijednosti – od europskih izvoznika (i njihovih dobavljača) do američkih potrošača. Nedavne poslovne ankete koje su proveli regionalni ogranci Federalnih rezervi sugeriraju da američke tvrtke i potrošači apsorbiraju gotovo 90% dodatnih troškova nastalih zbog povećanja carina. Međutim, za neke lako zamjenjive proizvode, učinak bi mogao biti veći za europske izvoznike. Sposobnost europskih tvrtki da apsorbiraju teret carina već se pokazuje ograničenom u sektorima poput čelika, kemijske i automobilske industrije.
Defenzivna strategija suočena s europskim podjelama
Europsko prihvaćanje nepovoljnog sporazuma može se objasniti željom da se izbjegne najgori scenarij i obnovi određena trgovinska stabilnost. Također odražava unutarnje podjele unutar Europe. Izvozne zemlje (Njemačka, Italija, Irska) i istočnoeuropske države, zabrinute zbog geopolitičkih posljedica, zagovarale su brzo postizanje kompromisa umjesto rizika od eskalacije.
Ipak, EU time očuva pristup svom glavnom ne-europskom tržištu (20% izvoza, isključujući trgovinu unutar EU-a), ali uz cijenu slabljenja konkurentske pozicije i preuzimanja financijskih obveza čije ispunjenje ostaje neizvjesno ili čak nemoguće.
